BH medijski servis
Meša Selimović biografija: Ko je bio najveći bosanskohercegovački pisac 20.vijeka?

Meša Selimović biografija: Ko je bio najveći bosanskohercegovački pisac 20.vijeka?

Mehmedalija Meša Selimović je rođen u Tuzli 1910. Nakon završenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do početka Drugog svetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Učestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora. Preminuo je poslije duže bolesti 11. jula 1982. godine u Beogradu, jedan je od najznačajnijih jugoslovenskih pisaca ranga evropskog klasika druge polovine XX veka.

Obrazovanje Meše Selimovića

Godine 1930. je upisao srpsko-hrvatski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Beogradskog univerziteta, a 1934. godine završio. Dve godine kasnije vraća se u Tuzlu da predaje u tamošnjoj gimnaziji, koja danas nosi njegovo ime. Početak Drugog svetskog rata provodi u rodnoj Tuzli gde je godine 1943. uhapšen zbog učestvovanja u partizanskim anti-fašističkim aktivnostima. Kada je oslobođen, postao je član Komunističke partije Jugoslavije i politički komesar partizanskog odreda u Tuzli.

Privatni život

1945. godine sa suprugom Desom Đorđić dobiva kći Slobodanku. No, ubrzo nakon rođenja djeteta napušta ženu koja ga je nakon toga prijavila za nevjeru, zbog čega su ga isključili iz partije. Oženio se zatim Daroslavom Božić, kćeri divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije i otišao u Beograd. S Darkom je dobio dvije kćerke, Jesenku i Mašu.

Nakon rata kratko je živio u Beogradu i već se 1947. godine preselio u Sarajevo, gde je radio kao profesor u Srednjoj pedagoškoj školi i na Filološkom fakultetu. Bio je i umetnički direktor filmske kompanije Bosna film, rukovodilac dramskog dela Sarajevskog narodnog pozorišta i glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost. Ogorčen zbog prikrivenog sukoba s nekoliko lokalnih političara i intelektualaca, Selimović se 1971. godine seli u Beograd, gdje ostaje do svoje smrti 1982. godine.

Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Nagrade i priznanja

Bio je biran za predsednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Ivo Andrić biografija – Ko je bio poznati Nobelovac.

“DERVIŠ I SMRT” O BRATU

Za svoj roman “Derviš i smrt” Selimović je rekao da je roman o njegovom bratu. Baš je taj roman Mešina jedva čujna pobuna protiv društva i atak na sebe zbog kukavičlukai ćutanja kada je o njegovom bratu bila reč. Naime , i Meša i njegov brat u Drugom svetskom ratu borili su se na strani partizana , i u ratu stekli mnoge počasti. Negde pred sam kraj rata Mešin brat je optužen za krađu i preki sud ga je po kratkom postupku osudio na smrt. Meša se zbog toga nikada nije žalio Partiji. (Osuđeni nesrećnik uzeo je iz neke napuštene kuće krevet , da njegova supruga , koja je tada bila pred porođajem , ne bi spavala na podu).

Meša Selimović je počeo da piše prilično kasno. Svoje najbolje romane je napisao šezdesetih i sedamdesetih godina. Njegova prva knjiga, zbirka pripovedaka “Prva četa“, objavljena je 1950. kada mu je bilo 40 godina. Sledeće delo – roman “Tišine“, objavljen je 11 godina kasnije. Ubrzo potom, objavljeni su i romani “Tuđa zemlja” i “Magla i mjesečina“, za koje Selimović nije dobio naročito međunarodno priznanje.

Međutim, roman “Derviš i smrt“, objavljen 1966. godine, postao je pravo remek-delo. Radnja romana se odvija u 19. veku u Bosni, a glavni motivi su usamljenost, razmišljanje i strah. Za ovaj roman je sam Selimović rekao da je roman o njegovom bratu, jer je u njemu prikazao jedva čujnu pobunu protiv društva i atak na sebe zbog kukavičluka i ćutanja kada je o njegovom bratu bila reč. Naime, i Mešin brat se borio na strani partizana u Drugom svetskom ratu, i obojica su stekla mnoge počasti. Međutim, negde pred sam kraj rata, njegov brat je optužen za krađu i sud ga je po kratkom postupku osudio na smrt. Meša se zbog toga nikada nije žalio iako mu je brat nastradao zbog toga što je ukrao krevet iz neke napuštene kuće da njegova supruga, koja je tada bila pred porođajem, ne bi spavala na podu.

Četiri godine kasnije, objavljen je roman “Tvrđava“, koji je, za razliku od prethodnog, malo optimističniji i ispunjen verom u ljubav. Do sada su jedino ova dva Selimovićeva romana prevedena na engleski jezik.

Takođe, napisao je i knjigu o reformi jezika i pisma Vuka Karadžića, zatim o starom paru koji se suočava sa starenjem i smrću na jednom dalmatinskom ostrvu, i svoju autobiografiju pod nazivom “Sjećanja“.

Meša Selimović i nacionalnost

Selimović je rođeni Tuzlak, ali od te proste biografske činjenice pisac je napravio fantazmu pišući u svojim Sjećanjima da svi Selimovići potječu iz Vranjske, mjesta negdje na granici između Hercegovine i Crne Gore, i da su svi porijeklom iz drobnjačkog bratstva Vujovića. Malo se pisalo, ali mnogo govorilo ispod glasa, s podozrenjem i nekim nejasnim strahom o razlozima zbog kojih je Meša iznosio u javnost izmišljenu priču u kojoj je tvrdio da porijeklo vodi od jednog od dvojice braće koja su prešla na islam vođena nekom nejasnom gorštačkom logikom da je potrebno da se konvertizmom i hinjenim zelotizmom pridvore novim osmanlijskim vlastodršcima.

To falsifikovanje vlastitog porodičnog naslijeđa bio je nekakav osvetnički čin prkosa čovjeka koji je, razočaran u sredinu iz koje je potekao, nastojao zadati joj najbolniji mogući udarac revanšizma. I to mu je pošlo za rukom jer samo nekoliko stranica dalje, u jednoj digresiji, opisuje susret s orijentalistom Abdulahom Škaljićem. Razgovor s autorom Rječnika turcizama otkriva s koliko su ljutnje i poniženja bosanskohercegovački muslimani primili njegove tvrdnje. Smetalo je, osim toga, i Mešino nonšalantno poigravanje temeljima vjere, u kojem su vidjeli zlonamjerno manipulisanje tradicijom i osjećanjima. Zamjerke koje su iznošene tada već slavnom piscu tumačene su kao izraz konzervativnog revolta, ali ostaje nesporna činjenica da se Meša zbog svojih brzopletih i dodvoravajućih pisanja kasnije kajao, svjestan da je sukob sa sredinom koja ga je uporno odbacivala dobio konotacije koje ni on sam nije želio prizivati.

Selimović je bio dijete komunizma i partizan od prvog dana rata i ta dva odabira obilježit će njegov život i njegovu književnost baš kao što će formiranje u srpskom kulturnom miljeu trajno obilježiti njegove političke, književne i identitetske svjetonazore. U poslijeratnom Sarajevu Selimoviću je život bio stran i tuđ, a sam je često bilježio koliko mu je nedostajao šarm prijestoničkog Beograda, posebno njegova prepoznatljiva umjetnička boemština. U revoluciju je stupio bodren primjerom svoje braće i sestara, a prije nego što je kročio na slobodnu partizansku teritoriju i postao aktivan učesnik NOB-a proveo je nekoliko mjeseci u ustaškom zatvoru.

U Beogradu se, tako se barem činilo ovdje u Bosni i Hercegovini, svojski trudio da u nekom iracionalnom osvetničkom dahu napakosti sredini koja ga je potcjenjivala i odbacivala. Nije propuštao priliku da istakne njenu zaostalost, duhovnu učmalost i intelektualnu bijedu, a dobro je znao da će najveću sramotu nanijeti bude li odbacivao vlastiti identitet i porodično naslijeđe. Željan javnog priznanja, nacionalno se izjašnjavao kao Srbin, vjerujući da će pripadnost srpskoj kulturi njegovoj veličanstvenoj književnosti udahnuti važnost, za koju je vjerovao da je nedovoljno istaknuta. I samo u tom kontekstu mogu se razumjeti njegovi postupci i riječi, jer je Meša bio fanatičan u svojim obračunima.

Pročitaj ostale biografije poznatih pisaca, književnika, pjevača i ostalih ličnosti iz javnog života.

I do danas groznom nepravednošću odjekuju riječi iz pisma upućenog Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u kojem je jezikom odbačenog čovjeka govorio o svom porijeklu i shvatanjima vlastitog nacionalnog identiteta.

“Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.“

Na pitanje ko je bio Meša Selimović pravog odgovora nikad neće biti. Ali, kako god tumačili njegova životna opredjeljenja, političke i ideološke izbore, moramo biti svjesni da je taj skromni čovjek titanske volje stvorio književno djelo kojem u jugoslavenskoj kulturi nema premca.

Bibliografija


1. Uvrijedjeni covjek. Svjetlost. Sarajevo, 1947.
2. Prva ceta. Zora. Zagreb, 1950.
3. Tudja zemlja. Radnik. Beograd, 1957; – 2. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961; 1962; – 3. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1962; 1965.
4. Noc i jutra. Knjiga snimanja. (Scenario). Bosna film. Sarajevo, 1958.
5. Tišine. Svjetlost. Sarajevo, 1961; – Prosveta. Beograd, 1965; – Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971.
6. Magla i mjesecina. Svjetlost. Sarajevo, 1965; – 1967; – Magla in mesecina. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1970.
7. Eseji i ogledi. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
8. Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1966; 1967; 1967; 1968; 1969; 1970; 1971; 1972; 1973; 1974; 1977; 1980; 1982; 1984/85; Derviš i smrt. Progres. Moskva, 1969; Derviš i smrt. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1969; 1972; – Odeon. Praha, 1969; – Znanje. Zagreb, 1970; – Matica srpska. Novi Sad, 1972; – Školska knjiga. Zagreb, 1974; Der Derwisch und der Tod. Volk und Welt. Berlin, 1973; 1975; Derwiš we mewt. Preveo na arapski Dr. Ahmed Smailovic. Al-Qahira, 1975; Derviš i smrt. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1976; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1981; 1983; 1987; – Derviš in smrt. Prevedel Janko Moder. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1978/79; – Derviš i smrt. Sloboda. Beograd, 1979; – Nolit. Beograd, 1981; 1982; – Školska knjiga. Zagreb, 1980; Prosveta. Beograd, 1983; 1988; – Rad. Beograd, 1982; 1985; – Zavod za izdavanje udzbenika SR Srbije. Beograd, 1982; – Der Derwisch und der Tod. (Aus dem serbokroatischen von Werner Creutzigert). Svjetlost. Sarajevo, 1987; – Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1988.
9. Za i protiv Vuka. Matica srpska. Novi Sad, 1967; – Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; – Sloboda. Beograd, 1979; 1981.
10. Pisci, mišljenja, razgovori. Svjetlost. Sarajevo, 1970; – Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975; – Sloboda. Beograd, 1979; 1981.
11. Tvrdjava. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971; 1972; 1974; 1980; 1980; 1984/85; 1985; 1988; 1989; – Maribor, 1972; Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1982; 1987; – Sloboda. Beograd, 1980; – Kultura. Beograd, 1980; – Keshtjella.Rilindija. Prishtine, 1983.
12. Djevojka crvene kose. Svjetlost. Sarajevo, 1970.
13. Sabrana djela. Knj. I-VII. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; – Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975, knj. I-IX; 1976; – Sloboda. Beograd, 1979, knj. I-X; 1981; – Beogradski graficki zavod. Beograd, 1981, knj. I-X; 1983; 1986; 1988.
14. Ostrvo. Prosveta. Beograd, 1974; 1975; – Ostrvo. Prevedel Herman Vogel. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1979/80.
15. Sjecanja. Sloboda. Beograd, 1976; 1976; 1979; 1981; – Svjetlost. Sarajevo, 1976.
16. Ketten a szigeten. Budapest, 1976.
17. Krug. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1983; – Prev. Zagorka Prisaganec-Todorovska. Naša knjiga. Skopje, 1988.

Add comment

Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.